Kratke price

Ona ne dodje, ali koncert je bio odlican. Ostarili smo i ja i Cohen. Posto se srecemo svakih  20 godina sljedeci susret ce biti na nebu.

Prije dvadeset godina sam bio na koncertu Leonarda Cohena u Americi, a  evo za koji dan cu ponovo slusati  majstora u Go:teborgu.

Te julske noci 1988 sam bio sam, zapravo bolje reci  usamljen, u nepoznatom gradu New Yorku.

Usao sam u Carnegie Hall , zakasnivsi desetak minuta, a on je vec svirao “Dance me to the end of love “. Imao sam lose mjesto u nekom cudnom uglu dvorane iz kojeg se nista nije vidjelo pa sam stao, naslonivsi se na zid, pored jedne djevojke plave kose ciji sam lijepi profil, osvijetljen samo naradzastim svjetlom sa pozornice, samo letimicno primijetio.

Majstor je svirao i pjevao svojim baritonom tako da se cinilo da zidovi vibriraju.

Slucajno sam, njisuci se u ritmu pjesme, mislim da je to bila ona Sisters of Mercy, vanjskim dijelom sake dodirnuo ruku djevojke koja je stajala pored mene. Ona nije pomjerila ruku tako da smo ostali u tom slucajnom, nenamjernom dodiru, a sto je koncert vise odmicao dodir je presao u stisak ruku i njihanje u zajednickom ritmu.

Ne sjecam se svih pjesama koje je tu noc svirao ali znam da sam je poljubio u kosu dok je Cohen pjevao ”Chelsea hotel” , a da mi je ona naslonila glavu na rame dok smo svi zajedno u horu pjevali "Suzanne". Izasli smo u julsku toplu noc ispraceni pjesmom “I'm Your Man “

Na stepenistu mi je rekla  da se zove Annika ,da sutra putuje u Svedsku  i da je otac ceka pred izlazom.

12 augusta cu na koncertu u Göteborgu , kada majstor zapjeva onu ”I am your man” , ustati sa sjedista, proci izmedju redova,nasloniti se na zid  i cekati je. Ko zna.

Noc je bila topla. Sjedim pored jednog amsterdamskog kanala. S druge strane je privezan brod za stanovanje okovan u listove lokvanja kao sto su brodovi na sjevernim morima okovani u led.  Kameni most sa desne strane ciji je luk ukrasen sijalicama ispuhuje  niz kanal  turisticki brodic oblozen u staklo kao bijeli balon od sapunice.  Djevojka u mini suknji  sjedi na klupi s cigaretom u ruci , jedan covjek  pokusava da popravi kvar na lancu bicikla, siluete kuca u pozadini  sa  uskim krovovima kao glave vojnika u stroju  ocrtavaju se  na tamnoj pozadini neba.  Zena na prvom spratu zalijeva plave tulipane posadjene u  sanduk za cvijece postavljen na ogradu balkona. Iz jednog stana se cuje Jegerova Brown Sugar.  Sladunjavi miris trave siri se iz coffee shopa.

Idem da vidim Ponocno Sunce rekao je Mukesh, penzionisani nastavnik istorije iz mjesta Daha pored Kalkute sluzbeniku Ambasade  Svedske u New Delhiju.

Obukao je svoj najbolji Dhoti , od bijelog svilenog materijala i krenuo na put.  U torbi od platna nosio je najnephodnije stvari i fotoaparat Laika. Letio je  do Istanbula, a onda vozom preko Balkana i Evrope do Stockholma i dalje do Abiska u Sjevernoj Svedskoj.

Autobusom je dosao do Honningsvag  na ostrvu Mageroya, najsjevernijeg grada   u Evropi, u kisno predvecerje. Posljednjih deset kilometara do Sjevernog Rta , tri stotine metara visoke stijene, sa koje se za vedrih noci moglo vidjeti Ponocno Sunce,  je prepjesacio susrecuci turisticke autobuse, karavane, bicikliste i krda irvasa.

Na stijenu je dosao petnaest  minuta prije ponoci. Bila je magla i puhao je jak vjetar koji je nosio njegov Dhoti kao potrgano jedro nasukanog broda. . Bilo je svijetlo ali se Sunce nije niti naziralo od magle. Nije se cak vidjela ni povrsina mora. Sjeo je na kamenito tlo pored ograde i cekao. U minut do dvanaest je uzeo svoj fotoaparat Laika i zamolio jednog Amerikanca da napravi  fotografiju na kojoj ce se vidjeti on s Ponocnim Suncem u pozadini.

Nema Sunca , rekao je Amerikanac , zar ne vidite da je magla.

Doci ce tacno u dvanaest rekao je , mirnim glasom.

Tacno u ponoc magla se razisla, a na horizontu se pojavilo Sunce iznad Barentskog mora, jako i visoko kao sto uobicava biti u cetiri sata poslijepodne u ostalim dijelovima svijeta.

Slikajte prijatelju, rekao je Mukesh

Ameriaknac je napravio nekoliko fotografija.

Kako ste znali da ce se Sunce pojaviti , upitao je vracajuci mu fotoaparat.

Sunce i ja smo na ovaj put zajedno posli, rekao je Mukesh.   

Bio je jedini doseljenik u tom dijelu grada i svojim juznoevropskim izgledom je izazivao znatizelju susjeda. Doselio je pocetkom zime u to naselje smjesteno uz obalu Sjevernog mora u juznom dijelu Geteburga. Zivio je sam. Niko nije znao kako se zove, ali su ga u razgovorima zvali Grk.

            Zima je prosla i  stanovnici  su poceli s uredjivanjem  vrtova i sadjenjem cvijeca. Svi na isti nacin,  kako su to radili decenijama; u proljece narcisi i macuhice, u ljeto margarete, pelargonije, u jesen ciklame i krizanteme i na kraju, pred zimu, vrijesak. I dok je more narcisa osvajalo vrtove i najavljivalo dolazak lijepih toplih dana, Grk je u svoj vrt dovozio kamenje sa  obale, uporno i sistematicno, dovozeci materijal u prikolici koja je bila prikopcana na stari vojni bicikl.

Susjedi su  upucivali znacajne poglede, ali se niko nije odlucivao da upita Grka kakve su mu namjere. Kada je zavrsio posao, travnjak je bio prekriven kamenjem i manjim stijenama i izgledom je , kako je jedan od susjeda primijetio, podsjecao na mjesecevu povrsinu gdje nedostaje samo jos lunarno vozilo pa da upotpuni sliku.

 Kada je jednog nedjeljnog jutra dovezao sadnice i poceo nasipati zemlju izmedju stijena, najblizi susjed koji ga  je posmatrao  preko ograde je rekao zeni: Grk je potpuno lud.  Sadi palme, masline, agave i jos neko  rastinje s juga . On izgleda ne zna da je doselio u Skandinaviju, da ovdje temperature padaju i ispod 15 stepeni.

Sa svakom zasadjenom biljkom prostor ispred kuce je dobivao mediteranski izgled , a sve vise ljudi je prolazilo ispred kuce , znatizeljno gledajuci u vrt i pitajuci sta ce se desiti kada pocnu  ledeni vjetrovi, kisa i snijeg. Grk je proveo cijelo ljeto u svom mediteranskom vrtu zavaljen u lezaljci,  s namaknutim slamnatim sesirom preko ociju. Predvece bi, kada bi se Sunce utopilo u  moru, setao vrtom razgledao biljke, otrgnuo poneku suhu grancicu masline ili list palme, polio vodom pjeskovitu zemlju oko agava.

Dosla je jesen i sjeverni vjetrovi su donosili kisu koja je  bicevima  sibala njezne biljke  mediteranskog vrta, tako da su  masline   izgubile gotovo sve listove ,a  palme su dobile zutu boju. Susjedi su poceli da postavljaju bozicne jelke u vrtove ukrasavajuci ih raznobojnim sijalicama ocekujuci kada ce prvi snijeg zauvijek ugasiti zivot  sredozemnih biljaka. Grk je ucinio isto postavivsi  sijalice  na svoja stabla,  tako da je njegov vrt bljestao kao Titanic u ledenoj noci..

Doslo je proljece i naselje je pocelo da zivi svoj uobicajeni zivot, a stanovnici su poceli, kao i svake godine,  sa sadnjom ranog cvijeca. I upravo kada su svi mislili da se mediteranski vrt nece nikada vise probuditi, poceli su se pojavljivati svijetlozeleni listovi na stablima maslina , a zute lepeze palminog lisca su dobile smaragdnu boju.

Grk je ponovo postavio svoju lezaljku i sjedio na proljetnom suncu pokriven slamantim sesirom.

Susjed koji je upravo zavrsio sisanje trave stao je pored ograde, nakasljao se i rekao:

Ipak su vase biljke prezivjele zimu. Kako su se uspjele odrzati?.

I biljke i ja dolazimo s Mediterana, rekao je Grk podigavsi sesir s ociju.  Niti one, a niti ja  ne uzivamo u Skandinaviji.

Ali prezivljavamo…I one i ja.

Milos Crnjanski je u knjizi o Mikelandjelu rekao jednu veliku istinu o gradovima Sjeverne Evrope,. Rekao je da  gradovi  zavise od svoga imena. Ime Kopenhagen podsjeca na muk brodova kroz maglovita pristanista. Ime Oslo podsjeca na sum vijavice u noci, a ime Helsinki na zvuk pucketanja smrznutih grancica leda u zoru.

Danas je od  -17 do -40  na sjeveru Evrope i srce kuca kao zvuk koraka  na zamrznutom snijegu...

Podsjeti me danas jedan kratki prilog na Dovla.net o Izlozbenom paviljonu u Sarajevu , porusenom davnih sedamdesetih godina, na moje prve kontakte s umjetnoscu.

Paviljon se nalazio se na uglu Kralja Tomislava i Titove ulice i najvise je podsjecao na dimnjak potonulog prekookenaskog broda koji se nazire iz mora.

Otac me je vodio na izlozbe jos prije nego sto sam poceo pohadjati   osnovnu skolu. Ulazili smo u prostrano predvorje , otac bi razmijenio nekoliko rijeci s  covjekom u ispeglanom odijelu  i bijeloj kosulji koji je sjedio pored ulaza, platio karte, uzeo skromni katalog i poveo me u ovalnu prostoriju gdje su bile izlozene slike.

Pod prostorije je bio oblozen parketom koji je sirio miris  sredstva za glacanje koji se mijesao sa mirisom uljanih boja. Hodali smo po crvenom tepihu koji je pratio ovalni oblik prostorije i koji je ublazavao skripanje parketa i zaustavljali se ispred svake slike.

Kada sam se jednom prilikom, u mojoj djecijoj radoznalosti, suvise priblizio jednom platnu, otac  mi je rekao da cu bolje dozivjeti motiv i  perspektivu ukoliko se udaljim od slike. .

Objasnio mi je sta je to perspektiva i pokazao jednu tacku na slici koja se zbog svoje boje i polozaja cinila najudaljenijom i sa drugim elementima na slici stvarala osjecaj dubine i trodimenzionalnosti.

Posjeta galeriji se zavrsavala tako sto sam ja, kada smo zajedno pogledali sva platna, napravio jos jedan  krug po crvenom tepihu, letimico pogledao sve slike i odabrao jednu koja mi se najvise svidjela.  Tu smo sliku jos jednom zajedno pogledali,  a ja bih  ispricao ocu zasto mi se bas ta slika najvise svidja.

Do sada sam posjetio mnoge galerije u svijetu ali me svaki susret s tisinomi atmosferom umjetnickih prostora podsjeti  na te davne godine, moje prve susrete s umjetnoscu i Umjetnicki paviljon na raskrscu Kralja Tomislava i Titove ulice.

 Ilustrujem ovaj tekst jednom fotografijom snimljenom danas u setnji pored Sjevernog mora. 

Sjedio je u restoranu robne kuce IKEA dok je njegov dvadesetogodisnji. sin birao namjestaj. Pred studentskim domom stajala je  kolona automobila s prikolicama. Dan je useljenja. Oni koji su zavrsili odlaze za svojim snovima, a na njihovo mjesto dolaze nesigurni stanovnici nedosanjanih snova noseci kartonske kutije iz kojih leprsaju  rukavi ispranih majica , peskiri nedefinisaih boja, nogavice jeansa s rupama koje kao da su busene uz pomoc petardi jaceg punjenja.

Ti znas da se ja ne mijesam , rekao je sinu , dok su kljucevima montirali noge na krevet , ali ovaj mi se krevet cini presirok za ovako mali stan.

Sirok je 120 cm  , rekao je sin, to nije puno.

Znam   da ima sirina 90 cm za jednu osobu ili 180 cm za dvije, rekao je stari cesuci se po glavi, ali 120 cm je sirina koja ne odgovara niti za jednu ni drugu konstalaciju.

Tako sam siguran da se niti jedna cura nece useliti kod mene. 120 cm je dovoljno za par noci ali nikako za duzi boravak, rekao je sin skupljajuci plasticne folije u koje je krevet bio upakovan.

Da ja ovo ipak pritegnem bolje , pomislio je stari, zavijajuci kljuc tako da ce culo skripanje zavrtnja i pucketanje drvene konstrukcije.   

Otvorili su  vrata njihovog malog stana u ulici koja se vise tako ne zove. . Topli zrak je pokuljao na stubiste noseci miris tek lakiranog parketa, svjeze boje   i novog zivota koji je bio pred njima.  Stan je bio polunamjesten, ili bolje receno skoro prazan, jer se naruceni namjestaj nalazio  u nekom slovenackom skladistu.

 Ipak su zeljeli da  prvu noc   provedu u njihovom stanu. Sjeli su na  madrac smjesten na podu ispod prozora, a ona je na gramofon postavila plocu Leonarda Cohena Various Positions Zaculo se krckanje gramofonske igle, a zatim su zvukovi pjesme “Dance me to the end of love “  nadjacali zvukove posljednjih tramvaja koji su, bas tu negdje ispod prozora, na neravnim tracnicama proizvodili cvileci zvuk struganja metala od metal.

Lezali su u mraku , a kroz prozor se vidjelo zuto svjetlo ulicinih svjetiljki koje je probijalo novembarsku maglu i plava neonska reklama hotela.

Leonard Cohen je radio svoj posao do duboko u noc , a oni svoj.

Osvanulo je suncano zimsko jutro.Sjedili su na sirokom okviriu prozora u kuhinji,  pili kafu , pusili stresajuci pepeo u tanjuric,  gledali panoramu grada, mostove koji su se rukovali s drugom stranom rijeke, drvored kestena koji ceka ljeto, vrh  Bjelasnice preliven snijegom kao sladoledom od vanilije.

Bila je to godina prije ludila.